Stil, snaga i tradicija
Josip Gugić, mladi jahač iz Sinja, spaja eleganciju konjičkog sporta s modernim duhom mladosti, donoseći svježinu i inspiraciju na svako natjecanje. Mlad i perspektivan, dolazi iz ugledne alkarske obitelji iz Sinja, a konji i jahanje prate ga od najranijeg djetinjstva. Danas je jedan od najistaknutijih mladih preponskih jahača u Hrvatskoj, s osvojenim brojnim turnirima i nagradama koje potvrđuju njegov talent i predanost. U razgovoru za naš magazin otkriva kako izgleda život posvećen sportu, tradiciji i ljubavi prema konjima, te što ga motivira na daljnje uspjehe.
Od kuda ljubav prema konjičkom sportu?
Moj tata se cijeli svoj život bavi konjima i konjičkim sportom. Uvijek sam bio u društvu s konjima i zavolio sam konja kao životinju. To je jedna fenomenalna životinja koja puno pruža i uči odgovornosti i svemu.U sport sam krenuo sa 12, 13 godina, čak ne toliko svojom odlukom nego na nagovor prijatelja.Kao dijete sam trenirao razne sportove,od malih nogu sam učio razne sportove, svaki sport volio gledati i trenirati. Prijatelj je trenirao s tatom u mom klubu, kupio je svog konja i jednog mi je dana rekao; Zašto ne probaš, imaš priliku, možda ti se svidi. I tako sam krenuo, jedan put drugi put, trening za treningom, snalaženje sa životinjama skok koji je jedan fenomenalan osjećaj i evo me do dan danas treniram.
Kako ti je činjenica da je tvoj otac Denis poznati preponski jahač već dugi niz godina pomogla a kako odmogla u karijeri?
Tata je vrhunski jahač i napravio je puno za konjički sport u Hrvatskoj i u svijetu. Bio je na puno turnira po svijetu puno ga ljudi iz konjičkog sporta zna i priznat je, pa mi je to sigurno pomoglo beskrajno. Bez tog početka ja uopće ne vidim kako bi krenuo i kako bi išta napravio. Konjički sport je i cijenjen i skup potrebno je veliko znanje o konjima koje sam ja dobio kao start na početku kao na pladnju.
Osvojio si dosta turnira i nagrada, koja ti je nagrada najdraža a koja najvažnija?
Meni najvažnija je kada sam bio prvak Balkana ekipno i pojedinačno i bio sam trostruki prvak Hrvatske u različitim kategorijama. Najdraža mi je nagrada prvenstvo Balkana ekipno. U sportu ide natjecanje ekipe od četiri jahača, a četvrti jahač donosi odluku. Ja sam bio taj četvrti jahač koji je morao odraditi najbolje da bi mogli pobijediti. U tom trenutku ljudi su govorili da sam ja hladan i smiren pa su mene odredili za tako važnu ulogu zbog te smirenosti. U toj situaciji sam možda izgledao smiren ali nisam bio, no pobijedili smo i to mi je danas uspomena koja će trajati cijeli život.
Iz kojeg kluba dolaziš?
Dolazim iz konjičkog kluba Edek , tata je napravio taj klub ja ga vodim. Kada smo osnivali klub nismo mogli ni zamisliti koliki ga uspjeh čeka, no danas klub odlično raste , ima 20, 30 aktivnih članova koji pomažu, treniraju, rade i natječu se. Edek je bio konj kojeg su alkari prije 300 i više godina zarobili turskom vojskovođi, tu je jedna referenca na Alku koju tata i ja živimo mi smo iz Sinja i oboje smo alkari.Tata je umirovljeni a ja sam naslijedio tu tradiciju.
Ti dolaziš iz poznate sinjske alkarske obitelji iako živiš cijeli život u Zagrebu alka te veže za Sinj. Kako se održava alka?
Mi Sinjani jednostavno živimo alku, to je dio nas. Traje tri dana vikenda tri dana za natjecanja. Osjeti se jedna lijepa atmosfera u cijelome gradu i društvu, kada krene to je prekrasno i za turiste i za nas domaće.
Zapravo se ne zna tko će biti slavodobitnik a vi pripremate feštu za slavodobitnika. To je posebno uzbuđenje, kako traju pripreme .
Prije alke nama dolaze gosti to je jedna turistička atrakcija gdje mi drage prijatelje pozivamo kod sebe na slavlje i cijeli događaj. Slavodobitnik kod sebe doma organizira slavlje.Nikad ne znamo tko će biti pobjednik od sedamnaest alkara svatko može biti u svakom trenutku . To se odluči taj dan. Nitko ne očekuje da će pobijediti ali svi moramo biti u niskom startu ako pobijedimo tijekom 2,3 sata skupi se pola grada i svi dođu čestitati, družiti se i slaviti. Naravno ljudi su kolegijalni dođu pomoći, postavljaju stolove, donesu nešto za pojesti i popiti, torte. Svi skupa sudjeluju, cijeli grad i to ujedinjuje ljude. Predivan je to osjećaj.
Ti sudjeluješ u povorci,i to je sigurno veliki ponos.
Da ja još nisam u kopljanicima ja sudjelujem u pratnji barjaka to je predzadnja stepenica u alci, čekam svoj trenutak i svoje mjesto u kopljanicima. Jedva čekam da se počnem natjecati.
Povorka…pokušao bih vam dočarati taj osjećaj kada prvi put krenete s konjima u povorku, prolazite kroz gradi i spustite na trkalište a s obje strane ogromna masa ljudi koja gleda navija. To je osjećaj nevjerojatan, ispunjen si u isto vrijeme te je i strah i puno puno raznih osjećaja se miješa ali sve u svemu osjećaj je fenomenalan!
Spomenuo si da imaš više konja. Imaš li svog omiljenog?
Da imam jednog mladog koji je došao iz Nizozemske. Za sada je jako perspektivan no vrijeme će pokazati njegove kvalitete. Ime mu je Qui Kap prekrasan konj sive boje.
Kako Hrvatska kotira u konjičkom sportu vani u svijetu?
U zadnje vrijeme sve bolje, usvajamo neke stvari još nismo na toj razini da bi se mogli vrhunski natjecati sa drugim državama gdje je konjički sport popularniji ali malo po malo se razvija i cijela organizacija konjičkog sporta u Hrvatskoj i cijeli sport općenito za natjecanje vani.Sada imamo dosta jahača koji ostvaruju impresivne rezultate i na međunarodnim turnirima.
Je li u Hrvatskoj danas konjički sport dostupan svakome ili je rezerviran za imućne?
Po mojoj procjeni mislim da konjički sport nije za svakoga.Ima puno ulaganja, jahanje je skup sport, gdje samo kupnja i održavanje konja nije jednostavna ni jeftina. Briga za konja isto tako.Pogotovo za sportske konje, i oni su sportaši kao i mi, tako da mi moramo ulagati i u sebe i u konja da bi biti u vrhunskoj formi.Svatko može imati konja i voditi brigu o njemu, družiti se s konjem, timariti ga i jahati ali za sport treba računati na ulaganja koje ne može svatko ispratiti.
Kako ti održavaš svoju tjelesnu kondiciju?
Ako ne treniramo s konjima, onda ih svaki dan šetamo. Ja sam uvijek bio sportske prirode imam puno prijatelja s kojima igram košarku, nogomet stalno je neko događanje, odrasli smo uz loptu ili igru i tako održavam svoju kondiciju.
Što je tebi najljepše u konjičkom sportu?
Prekrasno mi je kada je lijepo vrijeme i temperatura ugodna i tada s konjem otići na veliku livadu, kroz šumu ili tako nešto i samo ga pustiti da galopira osjetiti tu njegovu slobodu, osjetiti da uživa u toj kretnji i da nas dvoje uživamo skupa. Nama preponskim jahačima koji skačemo visoko najljepši je skok. Skok s konjem je jedan nevjerojatan osjećaj gdje osjetite svu konjsku snagu kada se mora potruditi da preskoči prepreku. I kada vidiš da on to može i želi i da skače s takvom lakoćom da mu nekad sve više podižemo ljestvicu a on to skače jednostavno. Snaga kod konja je nenormalna. Mi imamo sreće da konji nisu sami svjesni svoje snage nekad ni mi nismo svjesni koliko su jaki pa se malo previše opustimo. Konji su nevjerojatne životinje pogotovo kada su u treningu i kondiciji. Dosta stvari naučimo i dok se brinemo o konjima i družimo s njima.
Intervju pripremila I vodila: Draženka Pleško, vlasnica brenda Abeceda ljepote
